понедељак, 31. децембар 2012.

BANJA U KOJOJ SU SE "SRELI" HIMLER I SAI BABA

Priču o Bad Urahu počeću onim što ću preskočiti. Ni reči o divnoj ali dosadnoj prirodi u Švapskim Alpima, o savršenoj nemačkoj banji sa čudima za relaksaciju o kojima u našim termama možete samo da sanjate. Zaobići ću i to da troiposatna uživancija u spa centru košta devet evra ili tri puta manje nego slična, manje atraktivna u Banji Koviljači. Prazni ostaju i redovi o raskošnim vinskim podrumima i divnim belim vinima na koja su veoma ponosni i zbog kojih im je pivo uvek pod "b".
Ni slova o grofu Eberhardu, pod kojim je mesto u 15. veku procvetalo. Niti o tome da je taj slavni plemić pod nekim izgovorom, koji mi je u slušanju promakao, pobio lokalne imućne Jevreje i od tih, njihovih novaca podigao jedan od najstarijih univerziteta u Nemačkoj, u obližnjem Tibingenu. Zanemariću i storiju o tome kako su ponosni na još jednog njihovog sugrađanina iz prošlosti, koji je u Bad Urahu živeo svega tri godine a završio na "glava" strani novčića od jednog evra. Primoža Trubara, slovenačkog prosvetitelja, zamislite!
I pitaću vas, zabave radi, sledeće.
Kakve su šanse da se u istoj prostoriji sretnu mladi nacisti, SS arijevci  s jedne strane i sa druge, sledbenici Sai Babe, hinduističkog vrača i vođe sekte Transcedentalna meditaciije? U realnom vremenu nikakve, ali u istoriji tog malog nemačkog banjskog grada to je već deo turističke ponude. Doduše, nije da vam to baš ispričaju na prvu ili drugu loptu. Ili uopšte. Osim ako znate da ispitate. Ne toliko zbog čudnih ljudi u dugim narandžastim haljinama, koji su tu živeli skoro čitavu deceniju tokom veselih sedamdesetih. Stvar je u tome da se ona prva priča, koja je samo deo jedne mnogo veće, o projektu po imenu Lebensborn, ne deli tek tako jer je ipak deo mračne nacističke prošlosti.
Kuća na zaravni
Kad je pre skoro 90 godina imućni lokalni Jevrejin profesor Georg Goldštajn odlučio da podigne hotel-lečilište nije ni slutio kakvu će neobičnu sudbinu imati zgrada koju je nazvao Haus auf der Alb. Izgrađena je u Bauhaus stilu po zamisli istaknutog nemačkog arhitekte tog doba Adolfa Gustava Šneka i useljena na kraju treće decenije prošlog veka. Posle par godina od izgradnje, na vlast su u Nemačkoj došli nacionalsocijalisti. Imali su, kako nas istorija uči, mnogo planova kako da im zemlja procveta i svi su bili u priličnoj meri monstruozni.
Jedan od onih koji su sprovodili i u Bad Urahu, u lepoj, velikoj, beloj zgradi na vrhu brda u tim Švapskim Alpima, bio je deo već narečenog projekta Lebensborn. Lukavi plan, koji je za promenu smislio Hajnrih Himler, vođa SS, bio je da se na gomili okupe mladi arijevci, SS oficiri  i pripadajuće devojke, kako bi oni najčistiji među njima, samo plavooki i plavokosi, sa idealnim merama svega pa i "lubanja", učestvovali u realizaciji. Ideja je bila da se ti, odabrani, izdvoje na određena mesta, širom Nemačke, a posle 1935. kad su apetiti porasli i u Holandiji, Norveškoj, Poljskoj i drugim "prisajedinjenim" zemljama, kako bi se bacili na pravljenje malih "nadljudi". I bacili su se.
Šetajući se hodnicima protestantski ili bolje rečeno bauhausovski jednostavnog Haus auf der Alb, kući očuvanoj u originalnom izdanju, sa mnoštvom drvenih prozora i osvetljenih svetiljkama u obliku običnih belih kugli, gotovo da možete da zamislite te mlade ljude. Posle ture ispiranja mozgova o veličini i važnosti arijevske rase, pa o "božanstvu" po imenu Hitler, išao je red tjelovežbi. U dokumentarnim filmovima tog doba možete da vidite devojke kolmovanih plavih kosa, koje u belim haljinicama prilježno vežbaju kao za slet. Partija ih je ubedila da se odreknu tradicionalnih vrednosti i svega što su ih učili roditelji kako treba da izgleda život pristojne mlade žene, da bi odlučile da za naciju učine najviše što mogu - da sa dodeljenim parterima, bilo da im postanu muževi ili još bolje ne, proizvedu potomstvo i poklone ga državi.

Projekat je, kažu knjige, diljem Rajha, za 10 godina izrodio oko 10000 dece, od kojih je dvoje vanbračnih u skor ubeležio sam Himler, ličnim primerom pokazujući da je plan bio "ingeniozan". Ipak broj dece, koja su poklonjena državi i živela najpre u odgajalištima a zatim neka od njih otposlata u porodice širom zemlje kako bi rasla u elitu nacije, nije bio dovoljan. Njih još 200 000 koji su odgovarali pravom opisu, oteti su iz porodica širom Poljske i drugih zemalja "plavih ljudi" i zadesila ih je ista, teška sudbina janjičara. No to više nije priča o Bad Urahu i kući na alpskoj zaravni.
Vlasnici sreće
Potom se storija skokom seli u '70 godine 20.veka, kada je zgrada prodata poklonicima transcedentalne meditacije. Kažu da tada već nije bilo čudno što tu žive i svoja načela sprovode pripadnici sekte Bagvan. Oni koji su sebe nazivali posednicima sreće, blagoslova, prosperiteta i verovali u nadnaravnost Sai Babe. Onog istog koji je dve decenije kasnije posredno usrećivao i nas, prosvetljujući Miru Marković tokom njenih putešetvija po Indiji.
Jedino što su im Nemci zamerali tokom tih 10 godina suživota, jeste to što su zanemarili kuću u kojoj su živeli, dok gotovo nije bila u potpunosti uništena. Krajem osamdesetih otkupila ju je nazad savezna država Baden Virtenberg, jer je to, uz još jednu građevinu, jedina preživela Bauhaous zgrada u tom delu Nemačke i zaštićena je kao spomenik arhitekture. Posle tri godine temeljne restauracije, vratili su joj stari sjaj jednostavnosti.
I tako, dođete negde ne očekujuci ništa posebno osim malo odmora a odete s čudnim tovarom misli kako je dobar deo istorije civilizacije zapravo priča o manipulaciji ljudima. Većeg ili manjeg kalibra, sa suviše ili sa malo tragičnih posledica, bilo da manipulatori nose na crtu ispeglane uniforme koje seju strah ili narandžaste indijske haljetke kao obeležja izmeštene realnosti. I razmišljate kako ima previše tih priča iz kojih, kao vrsta, ništa nismo naučili. Za jedan put u (ne)obične Švapske Alpe sasvim dovoljno.
I na kraju mala poduka…
Arhitektura, namestaj i razni drugi predmeti prema shvatanju Bauhaus dizajnera tog doba oblikuju se na osnovu upotrebljivosti. Estetska vrednost stolice, na primer, mora da proistekne iz savšenog stapanja njenog oblika i funkcije. Cela bauhausovska produkcija obeležena je najvećom mogućom jednostavnošću.
Stoga se u ovoj zgradi, u skromnim sobama, sa gumenim sivim podovima, u kojima ni danas nema televizora ni interneta da se ne bi bilo čime narušio originalni bauhaus ambijent, nalaze samo svetli drveni kreveti, nahtkasne i po pisaći sto, stolica i fotelja. Tišinu usamljenog mesta, na šumovitom, osunčanom brdu narušavao je tada, u drugoj polovini '30ih, samo žagor tog sveta, zaposlenog svojom posvećenošću, uz malo prigodne muzike sa razglasa.
Posebno su se cenile sportske aktivnosti, uključujući i one pored bazena, čija je dodatna vrednost bila lekovita voda i pogled na nepregledno zelenilo ili zlatilo, u zavisnosti od doba godine. Bazen je zatrpan tokom restauracije zdanja 1991.godine jer je zaključeno da bi troškovi održavanja bili previsoki. Na mestu gde se nalazio postavljene su skulpture koje dočaravaju kako je to ranije izgledalo. #IzJednihNovinaZatoJeOvakoDugačko


понедељак, 29. октобар 2012.

Tolerancija ili kad ti sestra nije kurva

Duboka noć, subota na nedelju. Kotrljam se Bulevarom i zagledam izloge. Šal me pomalo grebe oko vrata, toplo je ali nekako ipak za ušuškavanje jer zima miriše sa zapada. Pristižem trojicu momaka u ranim dvadesetim i umesto da me, kao i obično, nervira nedostatak kulture kretanja u urbanim uslovima, ja ih puštam da se šire trotoarom koristeći to kao ispriku da prisluškujem razgovor. Koji teče ovako...

- Brate, moraš da prestaneš da budeš negativan. Brate, stalno nešto kukaš, otkad te znam, već sto godina, od pre četiri, ti samo kukaš. Da nemaš para, da ti ne valja ovo ili ono. Brate, zračis, keve mi. Kako vas ja ne gnjavim?! Mislim, brate ni meni ne ide. Ćale mi je uspešan i keva isto, imaju love i koliko mi daju - meni dosta. Tebi nikad nije, jel tako?! I sestra će mi biti uspešna jednog dana. Ono, lepa je, ne oblači se ko kurva a i nije neka kurva, realno. Dobar je đak, govori jezike, brate, i što sad ja da budem nezadovoljan što nisam kao oni. Ne mogu, brate! I večeras samo kukaš, ne valja ti to, brate, uopšte ti ne valja, gušiš, smaraš a ne mogu da te trpim više, braaaate.

"Brat" ćutećki sluša i u jednom trenutku prekida monolog...

- Jel mogu ja nešto da kažem, brate? Znam šta ti je, brate. Ne mogu da budem srećan zbog večeras. Sedeo je taj tvoj iz osnovne s nama, ti si pričao s njim a ja sam ćutao i kulirao, brate. I Stefan je, isto, brate. Sve vreme sam mislio na nešto drugo, kao da brojim ovce da bih zaspao, brate, da ne mislim na to. Mislio sam na ribe, na pivo a ne na to kako se trpa u bulju, brate. Jesam nešto rek'o - nisam! Jesam ti kenjao - nisam! I to što sam negativan brate, to je moja stvar! I ako to nije tolerancija, onda ne znam, brate, šta je...

Treći u ovoj priči nije progovorio ni reč. Stefan je valjda samo tu da je započnem, jer ne mogu s njim da je zaobiđem. To, i zbog ravnoteže među zvezdama.

I ostavim ih da zamiču pokraj česke ambasade i skrenem u tašmajdanski mrak, odmah iza Jata. Veseleći se tome kako toletancija ipak pronalazi put. Braaaaateeee...

четвртак, 25. октобар 2012.

Kako sam upoznala i zašto sam zagrlila Raleta Zelenovića...

...pobegla sam sa časa u srednjoj školi svega nekoliko puta, priznajem kriva za štreberstvo...sećam se, jednom kolektivno...išli smo u Kinoteku da gledamo Tramvaj zvani želja...profesor filozofije na zameni nam je taj čas opravdao...znao je da je važnije od Dekarta ono što je baš tad Marlon Brando imao da nam kaže...
...juče je, pak, bio dan Ujedinjenih nacija...iako je samo posao nalagao da se pojavim na mestu obeležavanja, pohitala sam, kao retko kad, hitrim korakom...mojim ličnim...jer to je prvi put da, opet mojom ličnom kamper cipelom mogu da stanem na tlo nove Kinoteke...
...i tako ušetam sinoć, uz ljubazni klimoglav i kurtoazno ali nasmejano dobro veče finih domaćina...provrtim se po velikom holu u prizemlju i odlučim da se malo prošetam po zgradi, baš kad je udaljavanje nalagao trenutak pristojnosti...i odjedared, na stepeništu iza sebe, čujem poznati glas koji nekom otpozdravlja...okrenem se i u starijem gospodinu s naočarima, uz trenutak sumnje koju nose godine, prepoznam Raleta Zelenovića...čoveka koji je za mene sinonim za Kinoteku i kojeg od kad znam za sebe netremice slušam kad o filmu govori...taj blag i nenapadan glas, koji o nitratnim trakama, glumcima, rediteljima, bioskopskom mraku, priča priču jasnim ali nenametljivim autoritetom...
...e, sad...znate one situacije kad nekog vidite po prvi put uživo i imate ispravan osećaj da ga znate...a onda zaboravite da on vas ne zna...i lepo kažete...dobro veče Rale, divna vam je zgrada...a Rale kaže, hvala, trudili smo se...haj'te sa mnom da vam je pokažem...i tako ja dobijem storiju...sledeću...
...u novoj zgradi je skoro sve na mestu već dve godine, čekamo dozvolu vatrogasaca pa da se uselimo... rekonstrukcija je započeta 2007. i eto gotova je...poveo me u veliku salu...sa plafona visi divan, ogroman kristalni luster, udobne, velike braon bioskopske stolice čekaju gledaoce...tu je platno, digitalna tehnika, balkoni koji su, kaže, bili zazidani i otkriveni su kad su zidovi probijeni, rekonstruisana je celokupna zidna plastika zdanja iz 1880. pa neki poseban parket, i mikroklima , prema potrebi, različita za svaku od prostorija...imali smo problem, Cepter je s druge strane bio potkopao zgradu i bila je potonula 30 santimetara...onda je savezna država 2000. godine odlučila da je da na prodaju za 1,75 miliona maraka...kao malo skuplju kuću nekog uspešnog kriminalca sa Dedinja, mislim ja...sedam godina se Kinoteka u liku Raleta Zelenovića rvala sa vladama da ne prođu kao beogradski bioskopi...padale su pretnje mračnog sveta sa čudnim naglascima koji su imali petlju da kažu da glave lete i za mnogo manju kintu od one koja se može dobiti za plac u srcu grada...kakva sad sala kino-kluba?!...jer za njih je Kinoteka bila to...skupina amatera koji snima i prikazuje filmove, nešto nalik na one koje su viđali kad su sa svojih brda i crnih planina silazili najbliže što su mogli civilizaciji...
...dalje ide priča kako se za samo nepunih šest miliona evra sva ta divota može napraviti, jer to nigde za te novce ne može...i odgovor da se u novu Kinoteku niko nije ni dinara ugradio...da je porasla ovolika na nečijem poštenju...
...i najvažnije, da ima pet sala, tri manje, dve veće za 100 i 50 ljudi...i digitalnu opremu, mali muzej gde će biti na dohvat i štap Čarlija Čaplina, i prostor za restauraciju filmova, pa onaj u kojem će raditi na tome da se sačuva sve što imamo i da neki novi ljudi, oni koji će tek da se rode, zavole stare filmove baš kao što smo i mi...i kafeterija, u kojoj za razliku od one u zgradi u Kosovskoj, umesto pet ima još 25 puta toliko stolova...sve pod staklenim krovom koji čvrsto drži beogradsko nebo...
...pokazao mi je Rale i svoju kancelariju, kaže najmanju u zgradi...opremljenu belinom u prostoru i nameštaju...i kaže, čeka da zgradu otvori 8.decembra dobili upotrebnu dozvolu ili ne, jer ide u penziju...i nije voljan da sačeka da tu čast dobije, na primer, možda jedan od kandidata čije se ime pominje u kuloarima kao neko koga kvalifikuje to što se ispravno priudao za ženu na vlasti...
...i na kraju te šetnje i te priče, meni odjednom došlo da ga poljubim...i rekoh mu da bih, da se opasno ne stidim...i onda Rale Zelenović reče,MENI, zamislite, baš meni...pa nemojte da se sramite...ajde dobro, kad se već stidite evo ja ću vas...i tako se zagrlimo, dvoje nepoznatih ljudi, Rale i ja...i drama queen je na brzinu sakrila suzu...
...i vi biste isto na mom mestu...probajte da zamislite kako je to oteti ruinu od zgrade u centu grada od gramzivih, kako je banke i državu ubediti da novac daju, sve ostale da svoje postojanje ne ugrađuju u cenu, napraviti nešto na polzu narodu...setite se koga još takvog znate...pomislite na naše zatvorene muzeje, uništene bioskope, biblioteke pretvorene u kafice...lepo vam kažem da biste i vi...
...posle je naišao Ivica Dačić i njega je tom turom proveo, ali nije to ista priča...za premijera je ovakva šetnja protokol a za mene Beograd koji priznajem za svoj, u čijem će se bioskopskom mraku neki drugi smejati Mom čoveku Godfriju, plakati uz Prohujalo sa vihorom ili odlučiti da budu novinari dok gledaju Sve predsednikove ljude...
...i na samom kraju, pitaću vas da li znate ko je Borka Božovic? I zašto Radoslav Rale Zelenović nije na njenom mestu? Hiljadu Haosa staje u jednu Kinoteku, kažem pristrasna i politički antikorektna ja i može mi se...#AloGradonačelniče!


четвртак, 18. октобар 2012.

Kad je kafana zavičaj...


 ...priča ide ovako...bio je visok, tamne, talasaste i guste kose, jakih obrva... plave oči su bile nešto što je delio sa ostatkom porodičnog brđanskog klana...obučen onako kako je priličilo šumadijskom sinu - čakšire, džemper štrikani, sa šajkačom na glavi, vunene čarape i kožni opanci na nogama - otišao je s Drugom proleterskom...oktobar ga je zatekao u Beogradu, a tri dana prekasno na Savinac je stigla vest da ga je 18. dana tog listopadnog meseca dograbio nemački metak od kojeg mu nije bilo spasa...imao je 21 godinu, ženu od 19 i kćerku, moju mamu, tromesečnu isto plavooku bebu, kojoj je, kasnije, kuća dedova bilo sve što je umesto porodice imala...
...na toj kući, ukraj vrata na podrumu, u kamen je urezano da ju je napravio Rajko Živanović 1901. godine...dobri prađed, koji ređajući ćeramidu na krov sa četiri vode, zidajući odžakliju, kopajući bunar, buriće za rakiju praveći i vazda ih puneći, nije tada mogao ni da zamisli da će to biti mesto odrastanja neke gradske dece...nas koji smo svako leto, više od decenije, tamo svicima punili teglice da nam budu lampe u mraku, uspavljivali ljuljanjem kokoške, mažnjavajući ih iz kokošinjaca naših baba-strina, krali purenjake i taman dozrele šljive, brali kupine po vrzinama sve s dugim rukavima i u gumenim čizmama...istraživali napuštene vajate, gazili planinske potoke i reke u potrazi za belouškama i rakovima...čitali stripove i jeli eurokrem jer nam se moglo zato što smo iz lepog sela pokraj Gornjeg Milanovca...gledali olimpijske igre na crno-belom crvenom, malom, televizoru ruske proizvodnje u dvorištu ispod lipe, stogodišnjeg drveta sa čije kore su nas gledala, kao neki spomenik, urezana imena naših dedova iz vremena kad su bili dečaci...
...onda je najpre nestalo nje, pa su šljivici podivljali, pa je bunar presušio, krov popustio, kuću su obili još devedestih i odneli sve osim starih nakislih stripova... i sve je teže bilo da se u zavičaj ode...nadaš se da možeš da uhvatiš onaj osećaj bezbrižnosti, da ćeš negde da čuješ neki zalutali glas, videti neki izgubljeni lik...a tamo sve manje nego što je bilo...putevi su staze liliputanaca, prilazi zarasli, drveni sto i klupe pravljeni da se zasedne za tablić i remi, skrhani vremenom...i odjednom shvatis da ti je zavičaj samo ono što je u sećanju ostalo, da ga jednostavno nema više...
 ...i sad sam mudrija...kad me napade i kad skupim hrabrost da po ta sećanja krenem, stanem na prvoj stanici u selu...kod Miće u kafanu...kafedžija, čiji je otac bio kafedžija, gazda mesta koje smo zvali Kod Ostoje i gde smo pili žuti ili crni sok dok su odrasli cevčili rakiju, kafu i ratluk, vodio je jedno vračarsko poznato boemsko mesto...kad je nestalo Ostoje postalo je Kod Miće...nije ga bilo briga sto nema više pogled na Hram Svetog Save...vratio se u selo, turio blokče i plajvaz u džep, na fizički nepostojeći meni stavio još i roštiljske domaće kobasice, pileće meso i krmenadle, šopsku i kupus salatu...karirani stolnjaci, WC i to besprekorno čist čučavac ali s Kimberly-Clark opremom, sapun, topla voda i papir included..sve taman kako treba... i kad nahvataš mesto, jer je uvek puno zaludnih Beograđana i namernih prolaznika, i recimo zatražiš nešto da se zasladiš, kaže palačinke nek ti pravi baba, ovde od slatkog ima salata od slatkog kupusa...kafu kuva samo ako ima vremena, fiskalni račun ne da...tresne, biće ti bezveze sve skuplje 20 odsto a ako mi dođe inspekcija, opet dobro...kafanu da zatvorim - dušom da danem, jerbo vas je mnogo, brate mili...
 ...e taj Mića, koji još pamti moju mamu, drugaricu iz škole, koji u krajičku malog mozga drži i nas, dosadnu beogradsku decu, isto tim krajičkom zna da tamo nemamo više nikoga osim stare kuće u brdima...i zato nam uvek nađe sto makar prevremeno ekspedovao nekog, pita za tatu, kuva kafu i doturi na tacni, pokraj,  i po dve kocke šećera i na kraju se mršti na bakšiš...zna ili bar volim da mislim da zna i zašto već godinama nisam produžila još taj kilometar uzbrdo...nego iz njegove kafane gledam u spomenik u senci borova na kojem, osim imena mog dede, upola mlađeg od mene, stoje bakarnim slovima ispisana imena njih još dvadesetak...sinova Šumadije, nečijih sinova koji 70 i neku godinu kasnije više ne postoje ni u sećanjima...kao što nema ni zavičaja izvan te kafane...

понедељак, 1. октобар 2012.

Biće da smo narod koji ne zaslužuje svoju decu

...gledala sam oko sebe protekle nedelje...i videla da je ovo zemlja, i u njoj vreme, nečasnih diletanata, vrednih budala, mudrosera koji se izdaju za filozofe i zlih staraca, pride...Ove prve tri kategorije svakako neću da vam ovde obrazlažem…ponešto je već jasno, ponešto ne morate ni da znate…ali zastrašujući fakat da u Srbiji deca postaju smetnja…e, o tome hoću…
U Knez Mihailovoj sinoć vašarska atmosfera... roze šećerna vuna, svetlucavi roboti, ulični prodavci svakojakih đinđuva, izložba fotki beogradskih romskih smetlara, hip hop plesači, ulični muzikanti stari i novi...Ovi poslednji, dvoje stvarno mladih i odličnih, pod svetlom sopstvene, donete, starinske lampe sa abažurom sa zlatkastim svilenim resama, na električnim instrumentima, klaviru i violini, sviraju Mađarsku rapsodiju...skoro trogodišnje dete od veselja skakuće, ciči i pokušava kraj njih da uhvati ritam...pridružilo mu se još nekoliko njih, devojčice i dečaci, svi ozareni pljeskaju ručicama...naokolo gomila ljudi, posmatraju tu svirajuću i igrajuću družinu...i onda, preokret...
…prilazi klimavim ali odlučnim korakom gospođa u liku Mis Marpl, belokosa bakica u cvetnoj haljini i pita jel ovo vaše dete, ovo što je kolovođa...na ponosni odgovor da, jeste, kaže sram vas bilo, i vas i njega zato što ste nekulturni...nek' skače u parku, tamo da ga vodite, ovo je koncert i suknu silnu salvu kvazipedagogije u kojoj je upakovana bila zloba...čista, nepatvorena...i nije da je imalo mesta za polemiku, jer nije...ne zato što je s blesavima najbolje ne raspravljati, jer uopšte nije ni bila blesava...nego zato što je zloba opasna i treba joj izmaći, brzo i daleko...pa se izmakosmo, potreseni...pred njom i pred još par neočekivanih pogleda koji su joj bili saučesnici...onih istih pogleda koje upućujemo ljudima čije se kuče pokaki na travici u parku ili ide bez povoca…u Beogradu ih danas, te, meni zastrašujuće poglede, dobijaju I deca koja skaču, pevaju, ciče ili se valjaju po zemlji od sreće…zato mislim ponekad da I nije tako loše šta nas uskoro neće biti…mi smo narod koji ne zaslužuje svoju decu…
...i sami znate da život u Srbiji svašta može da donese...rekla bih da sam već izbegla opasnost da budem nečasna i vredna I filozof, pa stoga mogući diletantizam i glupost  I mudroseranje u mom slučaju ne bi bili opasnost za druge...ali ako vidite da sam odjednom izrasla u gadnu babu, već sad vas molim za neku malu ali efikasnu eutanaziju...onako više drugarsku, zapakovanu u čokoladnu bombonu ili čašu istarskog terana...za dobro slobode...eto to sam htela da vam kažem još sinoć, al iPad nije bio saglasan...#UtisakNedelje

субота, 28. јул 2012.

...Tri pa dva pa jedan...


 ...sve tri su različte...
 ...dve su jedinice, jedna ima brata...dve su pravnice, jedna lepo crta...dve imaju po dvoje dece, jedna nema ni jedno... dve su udate, jedna nije...dve imaju po mamu ili tatu uz sebe, jedna ima oboje...dve su državne službenice, jedna zakletvu polaže skupštini...dve žive u Srbiji, jedna na drugom kraju nekog dalekog kraja...dve su kovrdžave, jedna nije...dve voze kola, jedna pešak po opredeljenju...dve se ne bave sportom, jedna je sasvim malo zakasnila za Vimbldon...dve nikad nisu čule za TW i FB, jedna je tu malo javna a malo tajna... dve su Dorćolke, jedna je s Vračara...dve sviraju klavir, jedna samo svira...dve nemaju kućne ljubimce, jedna im uvek ostavlja ključeve od gajbe da se nahrani ergela...
...sve tri su iste...
 ...imaju zajednička sećanja...da je drug Tito poklonio bambija obdaništu u kojem su se prvi put srele, pa da se himna škole zvala "Heroj Vlada mrtav nije", i Ljubice Radovanović, istoričarke, koja je u prvom razredu prvog dana novog sveta rekla "dobar dan kolege, srednja škola nije obavezna" pa su isto pomislile da baš tad počinje ozbiljan život...zajedno su pojele tisuću krempita u poslastičarnici jednog ministra kulture, završile fakultete s zbirom prosečnih ocena 29, sve su kume jedna drugoj...kad im se saberu putevi pokrile su ceo svet, kad im se sabere koga poznaju - poznaju sve, kad im se sabere koliko su razgovarale međusobno -  na to im otišlo četvrt života...
...i onda je prošle nedelje iz fijoke ispao stari školski leksikon...na podu, na čupavom narandžastom tepihu, uz po konzervu 'ladnog piva i razbacane štikle unaokolo, hrabro su se upustile u upoznavanje tinjedžerki kakve su nekad bile...na poslednjoj strani je pisalo...tvoja najveća želja je?...jedna je napisala "da imam petoro dece i živim u selu", druga "da se udam s ljubavlju i imam lep i udoban život", treća "da upoznam Voju"...dve su dohvatile svoje želje, jedna nikad neće...
 ...jednoj ćerka ide u njihovo obdanište, dve tu nisu zagazile od 7.godine života...u petak popodne su tamo bile sve tri, otišle po ljubljeno dete...i sve je kao nekad...u sali za priredbe još uvek ista zavesa i zelena čoja na podu, učionice, trpezarija, toaleti za patuljčiće...dežurna vaspitačica je pitala mamu mezimčeta...jesu li to i vaše drugarice išle u ovaj vrtić? ...pa da, sve smo to obavile zajedno, naše učiteljice bile su Buba, Đina i Božana...čekajte, pa zar se družite sve ove godine?...o pa da, 40 godina, svaku godinu do jedne...i onda joj je malkice zadrhtao glas i rekla je uz široki, blagonakloni osmeh...a sad vas lepo molim da izađete, rasplakaću se...
 ...u malom dvorištu u koje se izlazi na sporedna vrata, tik uz ogradu Botaničke bašte, u guvnu, onom većem, gde se igralo "Ide maca oko tebe" ostala su da čekaju ponedeljak četiri pink plastična hulahopa...


...i sve tri su uradile isto...dohvatile po jedan i iz apsolutne tišine letnjeg beogradskog sumraka pobegle smejući se do suza...a da nisu mrdnule odatle....#SpokojBeskrajni iliti  #KadJePrijateljUtočište

понедељак, 9. јул 2012.

Ono kad je kuma pingvin

…I tako šetamo pre neko veče  Uni I ja pored Dunava, po keju na 25.maju… pogledava u pravcu prodavca balona I glasićem punim nade izgovara : ”Tuuumooo, ja žellllim balon”… osvrnem se na pretke joj koji ćućore nešto za sebe desetak metara iza, ali im se I sa razdaljine pale senzori na reči “ja želim” I brzo odmahuju glavom da ona ne vidi… kažem: ”Pa već imaš takav, šta će ti još jedan”…
... ”ali ja žeeeeeeeliiiimmmm” je sad praćeno I skoro pravom suzicom u oku...krećem u kontraofanzivu, mrtva ozbiljna…
-          I ja želim da imam krila, pa ništa…
-          Uh, pa to ti je lako, odahnula je srećna što nisam poželela nešto za lovu jer to već nema…
Pridiže se iz teške snuždenosti, zateže kikice,  zaboravlja na balon al samo na trenutak I kaže:
-          Uzmeš, lepo, seme za krila od vile koja ima Pegaza, gutneš to s malo vode uveče pre spavanja I ujutru kad se probudis imaš krila…
-          Dovoljna da sa njima mogu da poletim, pitam ja…
-          Pa naravno, nisi valjda pingvin?!, gotovo je rezignirana činjenicom da joj je Tuma na ivici tupavosti ali odlučna da to ne pomuti našu petogodišnju ljubav...

-          Dobro, imam samo još pitanje a gde da nadjem tu vilu?, ipak rizikujem da ispadnem glupava al kad sam nadomak nema povlačenja…
Sad već odgovara rafalno,  sa sigurnošću generala koji je izveo vojni udar i hunta, fala Bogu, sve drži pod gvozdenom kontrolom:
-          Pa to ću da ti sredim kad dođemo kući…leeepo sam ti rekla da ide uz Pegaza, belog konja sa krilicima…znaš da ga imam, u kutiji je sa igračkama…kupili mi mama I tata za prošli Filipov rođendan, jer I kad je njemu rođendan i ja treba da dobijem poklon, ako nisi znala…

-          I stvar je rešena tek tako? ,  još sam po malo nepoverljiva mada potpuno svesna poente kada su pokloni u pitanju…

-          Pa jel hoćeš ti ta krila ili nećeš?!, kaže Uni I dodaje:” Iako si me prevarila za balon…neka te neka…”   
#JaGutnulaIČekamKrila

недеља, 17. јун 2012.

...Epilog ili dok čekamo vladu...

...umro je Vlastimir Veljkovic Bata, još u petak, u 78. godini...čitulja kaže sahrana u ponedeljak, ožalošćene - žena, sestra i ostala rodbina...pročitala sam to na ulaznim vratima u zgradu, ušla, spustila ceger s pijace, mehanički uključila televizor, prošla na terasu i ostala tamo zureći u školsko dvorište koje mi je pod prozorom...bilo je i tom Bati...

 ...mislim kako bi, da je kosmičke pravde ili tako već nečeg višeg, trebalo da izgleda povorka na njegovoj sahrani...u idealnom, normalnom svetu, onakvom kakav smo s pravom i zdravo za gotovo očekivali kad smo bili mali, za kovčegom bi išla njegova žena, pod ruku bi je držala njihova kći, visoka, lepa, plava mlada žena...imala bi muža, devojčicu sa kikicama i nekog klinca sa oguljenim kolenima...pa sestra, pa ekipa iz nestale kafane Skoplje i tako redom...

...ili kako bi izgledala njegova sahrana da je, na primer, morala...evo recimo, morala u politici...u takvom idealnom, nenormalnom svetu, onakvom kakav nikad nećemo imati a kojem smo se isto nekako nadali, gde su političari potpuno svesni da svaki njihov pokret može da utiče na živote ljudi oko njih, za kovčegom bi iza njegove žene i sestre išli Dačić, Vučić, Nikolić, Tadić, Jeremić, Koštunica, Ljajić, Jovanović, Čović, Drašković, Mihailović i svi ostali čijih imena ne mogu da se setim a čije reči slušamo i lica gledamo svih ovih desetina godina...

...kad su ljuti što ih ne zove Hilari Klinton, kad su nadrkani što ih narod na izborima neće, kad nas brukaju čim zinu, kad umisle da su predsednici sveta i svemira, kad misle da je prirodno što oni imaju a drugi nemaju, kad kažu pa i na tarabi piše, kad im je sujeta tolika da ništa drugo nije važno, kad su bitne intrige, avioni i kamioni...kad ne razumeju da sve to što rade kao u naše ime i kao za naše babe zdravlje, može da dovede do toga da Vlastimira Veljkovića Batu ne prati poslednji put niko osim žene i sestre...kada bi im samo jednom, makar i na tren to palo na pamet...možda bi neki drugi Bata sačuvao svoju ćerku...

...ovako, samo ću vas podsetiti na storiju koju sam vam ispričala zimus..."Da li se mrak plasi nas"  http://nindzenejedutikvice.blogspot.com/2012/02/da-li-se-mrak-plasi-nas.html ...i da, nije da poričem da svako od nas ima i vlastitu, pojedinačnu odgovornost za ono što radi sa svojim životom, pa tako i taj Bata, moj izgubljeni komšija i njegova devojčica..ali ovo, znate to, nije priča o tome da li treba da tučemo decu kad počnu da prave sranja...ili kad počnu da liče na nas...


 ...nego o sledu događaja koji ja već godinama zamišljam ovako...Mira i Sloba su jedno jutro, u osvit devedesetih, pili kafu, Toma I Vučić su smislili da im se pridruže, Dačić ih je nadživeo, ostali amnestirali i tako svi saučestovali...jer je politika umetnost mogućeg, zar ne?....to je, ta umetnost, tamo gore kod njih na palubi...a u potpalublju, onom u kojem smo bili svi mi, boranija - ostali su ubijeni, razvaljeni, bolesni, siromašni, tužni, bez nade, bez dece, bez posla, bez zuba...

 ...kad bi znali ono što mi znamo, a to je da je politika odgovornost za sve a posebno za one najslabije, sutra bi mu se nacrtali na sahrani...ovako, ništa...#ČekamoKaoVladu

четвртак, 31. мај 2012.

CSI Breda

...ja sam, zna se to, prilično naopaka...meni se, recimo, nikada ne žuri iz Haga...ima tamo jedna fina kafana, u srcu grada, kod Grka koji navija za Olimpijakos...ako ste naši, onda je vaš biftek sočniji a pivo hladnije, zato što je za njega Srbija Duda Ivković...

...i sad zamislite nedelju, sunčano rano predvečerje i vreme provedeno tako da u njega mnogo toga nije stalo...ali jeste ono što je najvažnije...kad znaš da ti je neko prijatelj...pa smo se smejali novim dogodovštinama i tome što smo stari kraj zamenili ovim haškim, kad umesto u Staroj Hercegovini gluvarenje dogovaramo baš za ovde...tome kako uvek imamo o čemu da pričamo, kako smo dobri ispali, kako je sve dobro ispalo...i svaki minut, do poslednjeg je utrošen....jer su holandski vozovi tog vikenda išli ranije od reda vožnje...ili u najgorem slučaju na vreme...

...do Brisela, kažu, obavezno presedanje u Roterdamu, pa još jedno u Bredi...u vagonu, naspram, sede dvojica... Flamanac, plav i montiran, turio sluške u uši i kulira iza naočara... Portugalac ćaska telefonom, uz svaku treću "anyway" i "make me young and beautiful", krajičkom oka prateći kako mu ide ta sitna provokacija...mislim, tolstojevski, kako svi sredovečni bračni parovi liče jedni na druge...odjedared, s perona nesnosna buka...navijačka, jer je tako zvučalo...igram se dedukcije…stotine mladih, pola devojke, niko stariji...ideja o huliganima s tribina otpala je poaroovskom brzinom, zbunjeno se pitam ko su sad pa oni...

...sa razglasa nam je rečeno da će voz kasniti pola sata dok se svi ti klinci skupe iz još dva voza koji pristižu...smrklo se, uveliko je prošlo deset...neki su već uleteli i posedali unaokolo...gledala sam ih tako bučne, pomalo nevaspitane i poprilično pijane i razrađivala moju omiljenu teoriju o tome koliko je kockica u različitima sudbinama i istorijama moralo da se složi da bi nam se putevi mimoišli u nekakvoj Bredi...i nehajno pratila gurkanje njih pedesetak na peronu ispod prozora...i videla ulazak i tog poslednjeg voza koji se čekao I to da je nastalo neko neprirodno komešanje i cika...isključeni su peronski monitori, a posle desetak minuta glas staničnog velikog brata je naredio da svi napustimo vozove i stanicu na zahtev policije...

...nastala je neopisiva gužva, veliko železničko čvorište al je čekaonica manja od one u Petrovaradinu...uklizala sam pred zatvaranje jedinog otvorenog kioska i kupila flašicu vode...blagoutrobije pa po informacije verbalnim napadom na najbliže službeno lice...policajac, sav u čudu, reče dogodilo se ubistvo...momak je nastradao...iako je ličilo na samoubistvo biće ipak da su ga gurnuli pod voz, kaže on…istražitelji su tu i treba im najmanje dva, tri sata da završe uviđaj, stao je saobraćaj između Belgije i Holandije...

... zgranuta ja i još par nas, odraslih ili bar nepripadajućih tinejdžerskoj elementarnoj nepogodi koja je nastavila veliki rejv parti s kojeg su svi došli, kao da se ništa ne događa...haos u gradiću u kojem su svetla pogašena još u 23h...nigde da se sedne, toaleti pod žutim policijskim trakama kao ničija zemlja...par stotina ljudi se tiska naokolo, policajci, vatrogasci, snimatelji...svi u fluorescentnim prslucima, jure kao muve bez glave...

...manjina, u kojoj sam, je šarolika...meksički bračni par dvadesetogodišnjaka koji putuje Evropom, on s dredovima a ona trudna, slovački diplomata, danska studentkinja, Amer, par belgijskih i nemačkih penzionera...gadljiva sam na ideju da sedim na podu stanice ili na trotoaru, da upotrebim unesrećeni javni pisoar, onaj što kad ste unutra svi mogu da vam vide cipele...nervira me što trudnici neće niko da ustupi jednu od četiri stolice na stanici...što ih nije briga što jednog od njih više nema, što urlaju, bacaju đubre svuda oko sebe...još su deca a u low life rastu...

...toalet obližnjeg skupog hotela sam iskoristila tek pošto sam recepcionaru koji se iznutra zaključao, odigrala tačku "Kraljica Draga ni mrtva u pisoar ne ide", sa plakanjem u dva čina...a u sebi se mislila...e baš to…

...oko dva su otvorili peronske kapije i rekli da svi hvatamo voz za Rozental...i opet ja prva ulazim u vagon, klasa isto prva...za mnom trojica, sve komentarišući kako imamo karte za drugi razred...ja najpe na srpskom kažem ma pazi da neće da me izbace pa na engleskom WTF...i posedamo taman, kad se opet začu stampedo...
…popizdela, prilazim jedinom grmalju među njima i kažem da su im tinejdžeri realno nepodnošljivi i nije da ih se plašim, samo ne mogu više da ih smislim i da sam odlučila da putujem s njima...i taj veliki me zagrli i povuče na sedište do sebe...ne brini, i mi ćemo do Belgije...i pita odakle sam...na moje iz Srbije, dva metra visine, narandžasti ‘olandski dres i čiroki frizura na glavi preobraziše se u micu koja izgovara:"Gelko Jokosimovic!?"..."treće mesto, odlična pesma, ona mala crna, Marija...kakav glas"...ja gledam i ne verujem...druga dvojica, isto momak i momak, kažu da su sinoć pravili žurku u čast Evrovizije i da je njihovoj zemlji najveći nacionalni neuspeh što nikad nisu bili ni blizu...tešim ih, šta ću...kad su me pitali šta radim, rekla sam sopstvene zabave radi da sam učiteljica, i da sam navijala za Kaliopi...to im sve bilo ok...baš...

...voz ponovo staje, presedanje po stoti put...železničar je postao skretničar..."for Brussels - follow him" i gurka me ka najvišem koji zna put...dva vagona i 11 putnika...na prvoj stanici rastajem se od drugara, kažem ako je Roben igrao finale Lige šampiona i pevanjem ćete jednom stići dotle, do not worry...

...i konačno, na Centralnu stanicu u prestonicu stižemo posle  tri...tetka iz Gane, da ne kazem Ganjanka, Amer koji stažira u UNDP, dvoje Španaca i ja...krećemo ka izlazu...i ćorak, zaključan...i drugi, treći...svi...nigde nikog, stanica miriše na čisto, na deterdžent...čeka jutro u miru...pada odluka da vrištimo, meni više leži da psujem na srpskom...i konačno stiže, iz daleka, čuvar...svima po papir kojim možemo da tražimo da nam vrate lovu za karte zbog čitave zbrke...

...idući ka hotelu, ka Zmajevom gnezdu, šetam pustim Grand placom, pa pored Berze, Bulevarom Adolf Maks...i umesto spavanja, pod tuš, bacanje krpica u kofer, doručak i pravac na jutarnji let za Beograd...primetila sam da se brže pakujem kad na ruskom satelitskom kanalu, predsednik Srbije daje intervju u kojem rusku dijasporu obaveštava gde mu je srce, šta neće i sa kim neće...a beli listić mu u reveru...

...i da na kraju ne zaturim...žao mi je tog momka iz Brede i njegove majke koja je bez glasa i gotovo neprimećena prošla ka šinama...iako bih ja da naša deca nisu kao njihova, ona je baš kao naše mame...i da ne bude ovo priča bez tata, moj je, kad sam mu pričala sve ovo i izjavila da nikad pre toga čula nisam za tu Bredu, primetio da je to zato što nisam učila geografiju po kladionicama...inače bi znala, ti što se praviš važna kad se napraviš pametna pa kažeš da je geografija sudbina...

..#onokad te voze ujedinjeni prevoznici Beneluksa...

уторак, 22. мај 2012.

Kad kažem Beograd...

...prolazim ulicom, brzim korakom, nizbrdo...napolju pravo prolećno veče...prohladno ali ne i hladno, vetar ali ne neprijatan, bez kiše i skoro kao da fali...na platou ispred nebodera u kojem danju žive banke, na zidiću okrznem pogledom siluetu čoveka zamotenog u teget-plavo ćebe, pokrivenog preko glave...bila sam dovoljno blizu da čujem kako jeca...nekako teško, grcajući...pomislila sam da je možda lud, ne zato što plače ili živi na ulici...ne znam zašto, samo mi se učinilo da bi se sva ta tuga mogla i tome pripisati...pa me pogodilo što sam nekad davno, tek tako,  uvrtela da je stvarno blago ludima, kako to umeju da kažu...setila sam se i kako sam gledala Van Gogove slike i mislila da ništa tegobnije u životu nisam videla...iz svih onih jarkih boja izbijala je muka s kojom je živeo...eto to mi je prošlo tog proleća kroz glavu i nisam odmakla ni pet koraka, a zaplakala sam...isto tako teško i gorko...

...bio je jun, lipe su mirisale naokolo, sunčani i topli dani su polako prestajali da budu čudo...svako veče, posle predavanja, šetale smo gradom i tražile neki trenutak mira, izdvojenosti od svih, od kojih se u takvim prilikama, inače, uteći nije moglo...sedele smo u parku, na klupi do duboko u noć i smejale se kao nikada u životu...znate onaj smeh kojeg se u jednom trenutku uplašite...da ne sluti na nešto, na neki kijamet u našim životima...tako nekako...i kad god prođem tim parkom toga se setim...i nasmejem...široko...

...gomila ljudi unaokolo, nepoznati, neprijatelji, neprijatni...prijatni, prijatelji, poznanici...svi nesvesni statisti u storiji o zanesenosti, parčetu slobode, trenutku sreće, strašnim snovima i besanim noćima, o pristajanju na obmanu i obmanjivanju o pristajanju...istovremeni početak i kraj priče koja je, između, trajala godinama...i svaki dan duži od tih par dana bio je suvišan jer je koštao previše, kao što uvek prividi i odsustvo časti koštaju...

...zadimljeni pab, najbolje pivo na svetu, uvek isti ćošak...između dva susreta živimo svoje živote, a onda jednom ili dva puta godišnje sve što nam je tako veliko i važno, što nas muči ili veseli stane u tri jezika i dva sata priče...i bivše i sadašnje ljubavi, bivši i sadašnji poslovi, Muja i Hasa iz vica, ratovi razni, ljudi silni neki...i raziđemo se kao da se znamo ceo život, kao da ćemo se videti sutra, kao da nismo iz dve države, iz različitih decenija i priča...kao prijatelji...

...i sad vi mislite Beograd a ja vam kažem Brisel...

 ....#onokad neke ulice podelite s nekim i onda nisu više samo vaše...bilo da ste ušuškani u njih ili vam ih je neko odneo...

недеља, 29. април 2012.

Moj Milenko lego je da spava...

...aerodromi i plaže su mesta gde nakaznost ljudskog roda postaje neporeciva...da budem potpuno precizna, veliki aerodromi i velike plaže... ...gledam juče neku petoricu, izgledaju kao zetovi od pet sestara...češki il slovački pašenozi, na primer...svi u belim čarapama i sandalama...jedan proćelav, s perčinom, u bermudama, drugi s tarzankom, treći kao da je utekao iz Posetilaca, četvrti oženjen najboljom ribom od njih pet...tog nivoa šepurenja... a i čarapice mu nekako više dunkl, petog se više ni ne sećam...svi u safari stajlingu, al za lov po Tatrama...
...pa onda mi promiče pred očima neki neuspeli dvojnik Roberta Benjinija, mali raščupani čovek, kome se tresu ruke dok brlja po iPhonu...nosi kesu skupih igračaka kući i ima pogled narkomana...Nemac, wannabe Lurč...plav, visok, u šortsu zelenom, čarapice i mokasine u tonu, gega se naokolo...Tajlandjanka, koja drži u naručju plišanog majmuna, dok u isto vreme žonglira s dva telefona, na jednom afektira s nekim na engleskom a na drugom na nemačkom...kao prestarela glumica iz pornića...pa Kineskinje s krivim nogama koje pljuju kao muškarci...
...gledam ih i mislim, kako je ljudska vrsta u stvari ružna i to na takav način da ta ružnoća ne može biti lepa...nikome...pa ako naiđu ti vanzemaljci, šta li će misliti o nama...o tome mislim, u ponoć, na frankfurtskom aerodromu...
...a onda se desilo da se izgubio Milenko...i Lufthansa koja je poznata kao firma koja leave no man behind, dade se u potragu...sa sve " poziva se putnik taj i taj da dođe na izlaz taj i taj"...i čekao ga pun autobus ljudi na pisti pola sata, plus još 15 minuta svi ko na iglama u avionu...i kad je bilo jasno da će avion ipak da krene s 45 minuta zakašnjenja, ustade njegova gospođa iz reda ispred, s šerpa frizurom i cvikerima, ista Semka Sokolović Bertok u Majstori, majstori, samo naravno grdna... i preko pola putničke kabine doviknu svojoj saputnici..."ne brini se više za mog Milenka, ostao je na aerodromu...samo je poručio da mu uzmem kofer u Beogradu"...pola putnika je huknulo s olakšanjem što nam je Milenko živ pronadjen u bespućima aerodromskih frišopova a druga polovina se makar brkom nasmejala, na pomisao da je možda ipak bio dovoljno pametan da ode po cigare u EU, uz obećanje da će se vratiti...jednom...al zamalo...

уторак, 10. април 2012.

Otmenost koja je ubila ježa

...nema mnogo stvari oko kojih se baš, baš potresam...u stvari, ima ih ali se s vremenom radilo na odbrani and zaštiti...onako ježeći, izbacim bodlje i cool...ali, ponekad, odnekud, iskoči ponešto...

...juče ujutru, jurim u Knez Mihailovu da kupim novi memori stik za tričavih par tisuća, skoro u letu preskačući ženu bez kuće, koja u poderanim čarapama i nekom džemperiću, izubljenog, tužnog pogleda i raspuštene sede kose, sedi u ćošku, na ulici, među svojim kesama...okrznem je krajičkom oka, stresem se i posle deset sekundi je brišem iz sećanja...
...popodne, isto juče, u odlasku kod lekara, utrčavam na Slaviji u dvadesetdvojku, za mnom ulazi i troje romske dece...15 godina, 5 godina i 2 godine...svi musavi, debeljuškasti, crno im ispod nokata, vaške u kosi...prose i na prvoj stanici menjaju trolu...kažem sebi, buckasti su i zdravi, nije baš da treba da me grize savest što sam principijelno okrenula glavu...kao, ne prose za sebe...

...na sledećoj, ulaze jos dva dečaka...manjina ista, oni čisti, lepi...jedan desetak a drugi recimo 6 godina...ovaj mlađi zavija neku zastrašujuću melodiju, ja tako zamišljam opus Jašara Ahmedovskog štagod to bilo, a stariji se provlači sa kapom i skuplja kintu...ubacila sam 20 da properem savest...

...i kao što sam vam već rekla, nije me to sve baš izbacilo iz cipela...to su slike koje prolete bez zadržavanja, navežbalo se dilitovanje do ovih dana...

...a onda sam srela nekog koga dugo nisam videla... nekog nekad pametnog, vrednog, duhovitog, zgodnog...seli smo da na brzinu nadoknadimo propušteno...i sve je to naizgled i dalje...ali kažem ja, nešto si mi se promenio...kaže on, jesam, karakter mi se menja...pitam, šaljivo, jel s godinama...i dobijem udarac u želudac...pomiren sam sa mirenjem, tako nekako...znaš ono kad ti siromaštvo menja karakter a ti ne možeš ništa...ni sa siromaštvom ni sa karakterom...samo pustiš vreme da prolazi...#onokad otmenost ubije ježa...


среда, 29. фебруар 2012.

…evo ti ništa, drži ga čvrsto…



..znate ono kad vam se čini da lađe kojima kapetanite imaju sudbinu Konkordije...kad na teži način naučite da je dno pomerljiva meta, pa taman pomislite da nema dalje a ono se izmakne za još koji pedalj… I onda od mnoštva taktika  za vađenje, koje obično nikuda ne vode, izaberete najpametniju – pravac  frizeraj…
...nova boja kose je, kažu, savršeni novi početak...već neko vreme zamišljam na sebi tu jevrejski riđu i odluka je pala...biću Grace, minus Will
…e sad... godinama idem kod istog frizera...svojevremeno sam rekla, ima tome podosta, da bih lakše zamenila muža nego frizera...to je naravno bilo pre nego što sam počela da ozbiljno shvatam onu "pazi šta govoriš, može da se i ostvari"...i još smo zajedno...Dragan i ja... On je majstor svog zanata, čovek od malo reči...na prvi pogled reklo bi se da više liči na automehaničara...kad sam mu prvi put ušla u radnju, ceo sat je, posvećenošću umetnika, šišao ženu koja je na glavi umesto kose imala paperje...crni kolutovi ispod očiju i sumorni pogled odavali su kakva se drama krije u životu koji vodi van mirišljave oaze u kojoj sam je zatekla...i posle tog sata, izašla je sa frizurom na glavi...a ja sam stekla frizera...
 ...i tako, pre neki dan, uletim u salon tačno u podne i obavestim prisutne da je nervni slom u toku i da je taman trenutak za to moje jevrejski riđe...pet devojaka koje tamo rade samo su se malo zglednule, naviknute već na kojekakve, Dragan je ćutke izvadio paletu boja i, bez trunke razumevanja za moju potrebu da unesem elemetne drame u čitav događaj, rekao da uprem prstom u to što hoću... ja izaberem jednu i petosatna akcija pripreme za glamurozni, konkordijanski potop je počela...
...negde posle drugog pranja kose, sa radija se čuo Arsen Dedić...devojka koja mi je stajala nad glavom, kao šeretski namigujući, obrati se svojoj koleginici...evo ti ga ovaj što si mu bila na koncertu...ta se, pak, zakikota iz glasa...bacim pogled ka lepuškastoj, doteranoj cicki, u dvadesetim, kao što su tamo sve...i iznenađeno izgovorim..i vi ste bili na koncertu?...ma,ne nisam...samo nisam znala ko je taj, pa su hteli da mi kupe kartu za koncert...on je, znate, hrvatski pevač...
 ...tu se ja kao malo podignem obrvu...Pojma nemam da li bi mi baš to bila prva asocijacija na Arsena, al ajde de...i taj moj pogled uhvati frizer...ma, stvar je u tome, kaže, što one ništa ne znaju...kako ništa, pitam?...pa tako lepo...i štrickajući makazama oko glave jedne gospođice, okrete se ka svojoj ženskoj eksadrili...Jel znate ko je Elvis?...one ćute...Jeste li čule za Bitlse?...njihov smeh tišinu preobraća u laganu buku...Džon Lenon? Ili bar Džejms Din?...na to se jedna, nekako najotresitija oglasi...pa ti samo i slušaš  tu stranu muziku, taj Din ti je sto posto svirao na svadbi...
…preostale drugarice - prokletnice shvataju da je vreme za prestrojavanje... jedna do druge, sa sve moralnom i verbalnom podrškom...pa da, to je ta tvoja strana muzika...mislim, kad uveče negde izađeš uz to ne može ni da se igra...i onda kontraofanziva..pa ni ti ne znaš ko je Dženan Lončarević, šta hoćeš?...I on prestade da vodi tu malu bitku...video je da sam razrogačila oči preko mere...
…I bila bih se smejala ali to je onaj trenutak kad prestaje da bude smešno i postane neprijatno...samo je još dodao…eto, na to sam mislio kad sam rekao ništa...a ja sam se setila moje pokojne šumadijske babe, koja je onomad otpatila ubistvo Džona Lenona iako je imala osam razreda seoske škole, završene pre Drugog rata...i koja TO nije zvala stranom muzikom...nego muzikom...
 ...i pošto sam ja, kao jedina publika za ovu temu, uporno ćutala...treća, isto isfenirana i prigodno šatirana, priskoči gotovo izvinjavajući se, da mi objasni...pa ne znamo mi ko je taj Elvis i ti drugi...to se ne sluša u našim kućama, ne sluša društvo u kojem smo  odrasle i kakve ima veze... jel da da nema?...sve uz opušteno sleganje ramenima...
...i šta sam drugo mogla da kažem, nego da i nema veze...jedino što sam dodala  jeste da je samo važno da zaobilaze Slagalicu, ne bi li izbegle sudbinu zvanu “nula bodova” i da će im život i ubuduće i bez Bitlsa i Džejmsa Dina biti sasvim ok...ionako nisu neki primer za omladinu...realno, sve je to krajnje sumnjivo...
...i posle petosatne akcije menjanja boje kose, odatle sam izašla ipak nekako tužna...samo iz jednog razloga...bilo mi ih je žao, ne zato što ne znaju...nego zato što nemaju potrebu da znaju...gradske devojke, Beograd, Srbija, 21.vek...
...e da, ipak malo lažem, imala sam još jedan, nešto manje veseo i potpuno lični razlog za tugu... voda stigla skoro do grla, pitanje je trenutka kad će da mi pokvari frizuru… saznanje da jevrejski riđe ipak ne donosi olakšanje  ume da bude podjednako zajebano...

петак, 10. фебруар 2012.

...da li se mrak plaši nas?...

…danas, po drugi put ove nedelje, nisam imala struje u kući…kažu havarija I još jedno, višesatno isključenje…do devedesetih, meni je ta situacija bila jedna od omiljenih…kad smo bili mali, još jednu deceniju ranije, bile su restrikcije…neki se možda I sećaju…svaki deo grada je bio u nekoj grupi I jedva smo čekali da naša stigne na red…jer su se tada palile sveće, komšiluk je dolazio  na druženje...mame su štrikale pod fenjerima na gas a tate  igrale šah…a deca?… oblačenje pa napolje na sankanje, po  mesečini u školskom dvorištu ili u još veću, nezamislivu avanturu…slalom na plastičnim skijicama  po Botaničkoj bašti…
…e a onda su došle devedesete… I nestašice struje su izgubile svaki privid romantike...mi smo, na žalost, bili u povlašćenoj grupi…nisu nas gasili, pa se Dnevnik i njegov dodatak nisu tako lako mogli da anesteziraju…a I ne sećam se da je još nečeg bilo na televiziji…
…I ne bih to ni pomenula, da me današnji mrak nije vratio u to vreme…dok si fucking rekao keks…bila sam pobegla od kuće da ne sedim u prinudnoj gluvoći… samo što sam se vratila, ohrabrena svetlima, dohvatila sam se telefona…I dok sam tako blebetala, neko mi je zazvonio na vrata…a opšte je mesto da se danas vrata, jel te, nikom ne otvaraju…nikom ko se unapred ne zapljune…tako I ja, sa sluškom u ruci, provirim kroz špijuna…u hodniku mrak, neko ispred vrata, sa uključenom baterijskom …zvoni bez prekida…ja ipak odlučim da priupitam ko je, a čovek, zaklonjenog lica, kaže…ja sam… I poče da gura na vrata…odjavim se padrugi, otključam vrata I vidim komšiju sa gornjih spratova…preko osamdeset godina, visok, sed, sa engleskim, kariranim kačketom na glavi…gleda me u oči I ne vidi me…ja njemu dobar dan, jel vam nešto treba?...on meni, pa da uđem…pitam ga a zašto…a on meni mirno …tu živim…ja opet njemu, ovo je treći, vi ste gore…da, na petom, opet on anestezirnim tonom I evo, tu sam…Polako izgovorim još jedared, ovo je treći a na petom žive Marinkovići, vi ste još gore…pitam ga jel hoće da odem s njim do vrata, pristane iz cuga, lagano izgovorivši…izgleda da sam zaboravio kako se otključavaju vrata…bez reči se obuvam i izlazim…
…udjemo u lift, njemu ruka krene ka broju 8, I prene se nekako I izgovori…da, život je jako težak…ja lakonski, ma dešava se to…znate koliko stvari zaboravljam svaki dan, nekad ne znam ni gde mi je glava…on ćuti, uzdahnu I opet odluta…dolazimo pred njegova vrata, daje mi ključ u ruku da otključam…zaista ne ume…otvaram blindirana, teška, braon vrata…unutra njegova žena, tek par godina mlađa…gleda I ne progovara…oboje nemo zahvaljuju, on me tim strašnim, pogubljenim  pogledom, izvučenim iz nekog drugog vremena, još jednom okrznu I reče…sve je ovo tako strašno…tako, tako strašno…i uđe unutra…
…bila je 1992.godina…rano proleće…vratila sam se s fakulteta I na ulazu u zgradu zatekla čitulju…na slici najlepša devojčica u ulici, mala Sandra…visoka, plavooka, plavokosa …do skoro s kikicama…imala je crveni poni bicikl, izvodila vratolomije na rolšuama, svake nedelje je sa mamom I tatom, visokim gospodinom koji je prvi nosio engleski, karirani kačket u ulici, išla na ćevape u Skoplje, kafanu iza ćoška…kao I mi s našim roditeljima…
…istina, tada, 1992. već nije bila ni tako mala…imala je 20…uletim zgranuta u gajbu, pitam brata šta se to dogodilo…ej bre, pa gde ti živiš…od prošle godine se zabavljala sa nekim lokalnim ološem, kriminalcem u pokušaju…preuzeo je neki kao jači lik…I droga I to ti je to, Bubi…mrak i devedeste…
...imam negde u Kancelariji, u ormanu, poster koji je crtao Bob Živković, za decu koja se plaše mraka...na slici samo jedan veliki uplašeni mrak, sa oblačićem u kojem piše "A kako znate da se mrak ne plaši vas?"...nekako je vreme da ga vratim na zid...