недеља, 6. мај 2018.

Noćna straža

Na Slavji je vejalo kao ludo. Toliko da mraku nije dozvolilo da se razmaše iako je skoro bila ponoć. Videla su se samo slabašna svetla bioskopa "Slavija" i farovi ponekog zalutalog automobila. Dvojica milicionera stajala su pod strehom, ukraj kuće na početku Nemanjine ulice. U šinjelima, obojica brkati, izgledali su kao da su sa istog kalupa.
 Kada je naišao visoki gologlavi momak, stisnut u tankom kaputu i uputio se ka žutom poštanskom sandučetu, koje se nalazilo na zidu nedaleko od njih, ozarili su se. Konačno je došao kraj njihovoj noćnoj straži.
"Stoj!" Dreknula su obojica iz glasa i u par koraka našla se pokraj mladića u trenutku kada je izvukao presavijeno parče hartije zadenuto iza sandučeta. "Konačno si dolijao", rekao je grlatiji brka. "Daj tu cedulju i priznaj s kim se i o čemu domunđavaš ovako!"
 "O čemu vi to?" Mladić ih je gledao zbunjeno. "Nemam šta da vam priznam..." "Misliš da mi ne vidimo šta radite?" Sad je progovorio drugi milicioner. "Ujutru ti kompanjon ostavi poruku, ti je uveče uzmeš. I tako danima. Zar ste mislili da ćete proći neopaženo?" govorio je sa lakim trijumfom u glasu.
Nekako kao da se pomalo i uplašio mogućnosti da bi mladići na koje su najpre slučajno, a onda s namerom motrili danima, mogli da budu deo neke opasne kriminalne bande. Ili još gore, neprijatelji poretka. Temeljito raskrinkavanje svakako bi prevazilazilo njihove sposobnosti, ali bar bi svi znali da su on i kolega bili prvi kojima su se, s pravom, učinili sumnjivim. Pa će i zasluga i nagrada biti njihova. Dok je, povlačeći se pod krović nad ulaznim vratima kuće, jedan od milicionera smrznutim prstima odmotavao parče hartije, gotovo da se radovao trenutku istine. "Kolega, uključi bateriju!"
 "Đuro, večeras možeš da spavaš u mom krevetu. Ja sam kod Slavice, a cimeru sam dao pet cigareta, pa neće da se buni. Ostavi mi doveče cedulju, da znam kakav ti je plan za sutra. Pozdravlja te Zvonko." "Šta ovo znači?" gotovo da su uglas upitali momka koji ih je i dalje gledao sa nevericom.
 "Moj drug i ja ponekad delimo krevet u studentskom domu, tu gore, kod Starog DIF-a, pa naizmenično jedan drugom ostavljamo poruke iza tog sandučeta. Uvek nam je usput", govoreći pridržavao je kragnu starog grombija, jer sneg nije posustajao. "Ovo je šezdeset treća, na sekretaricu koja bi mi ujutru kuvala kafu i prenosila poruke moram da sačekam bar još desetak godina." Šeretski im je namignuo. "Drugovi, ako je to sve, ja bih u krevet dok je još prazan