уторак, 16. јун 2015.

Kad te napolju ne čeka niko

Dospela sam u onaj uzrast kad u pomoć mogu da pozovem Mitu, starije dete u našoj maloj familiji. Onomad me, recimo, spasio kad je dotrčao u frizeraj s dva kanistera vode jer vodovod zaustavio proizvodnju baš u trenutku kad je meni bila farba na glavi. Jer glupo da tetka bude ćelava kad već nije pevačica. A onda pre neki dan, opet uzbuna, jedine nam preostale seniore izdale noge i opet uskače - Beba. Tako ga zovem samo ja al on se ne buni. Pušta me, odavno s visine od preko dva metra, da preterujem po želji. 

Sedam užurbano u kola i dok vozi na tamo, da nekako spasimo stvar, još početnički prebrzo primećujem ja, ćuteći prilično čangrizavo, pita iz tišine: "Jesi li čula, tetka, da mi se ubio drug?" Prećutim da sam načula od predaka mu, ni sama ne znam zašto. Skoro se plašeći i same ideje da dvadesetogodišnjak može da ima razlog da odluči da ga nema. Da nestane. Gledam ga, u nelagodi, a na licu mu neki kao osmeh, više grč.

- Stefan je išao sa mnom u osnovnu, nije baš u isto odeljenje. Al tu iz kraja, dole iz Ulice Braće Grim. Skočio je kroz prozor u četvrtak, danas bila sahrana na Lešću. Bile mu samo dve tetke, mi drugari iz škole i iz kraja i mlađi brat. On završio prvi srednje. I nekako je čudan, nije ni plakao za njim. Valjda nije mogao. 

Pitam, jedva, a jel ima roditelje? 

- Nisu došli. Majka Ruskinja, otac naš. Pijandure. Celo detinjstvo su proveli sami, nikad im kod kuće nisu bili. Ni na sahranu mu nisu došli. A pre nego što je skočio sa trećeg sprata, išao je po kraju i isplatio sve njihove dugove. Sve što su popili. Do poslednjeg.

Malo ćuti, pa dodaje: 

- Zamisli, sreo sam ga to jutro. U četvrtak, tu, na prelazu. Ide sam i nešto govori. Ja mu kažem smejući se: "Gde si Stefane, šta ima?" A on će više sebi nego meni: "Evo. Idem za Kanadu, idem za Kanadu". Jel možeš da veruješ?! 

Gledam ga sa nerazumevanjem, vidi to i pita me jel znaš ti, tetka, uopšte, šta to znači? Pojma nemam, bebice, pojma nemam, odmahujem sad već sigurna da ne želim da čujem. Al slušam. 

- Eh bre. Znaš kad Zemunci za nekog kažu „Otišao za Kanadu”?! E to je značilo da je taj ubijen. Ima ona pesma iz Dosijea, što je išao kao dokumentarac o njima na Prvoj. To ti je to. I Stefan je tako tog istog dana. Sam. Otišao u Kanadu. 

Ja skamenjena, jer sam uvek mrzela i braću Grim, i njihove strašne bajke, i sve pijandure ovog sveta, i roditelje koji iznevere svoju decu, i državu koja ne radi svoj posao, i sve nas što ne znamo a morali bismo da znamo, e takva ja skamenjena guglujem ovo:

Ideš za Kanadu
sivi audi rola po gradu
na koki uživam u radu
selotejp na oči, navuci mu kapu.

Znaj, tata sam estradnim droljama
daj pare za brata il’ gađamo zoljama
do evropskih noseva
stiže gudra preko Kosova.

Ja imam tržni centar, imam dva’es vila
stanove, lokale, hotele, ja živim taj kriminal
imam jajare u šaci, u svakoj stranci
vozimo se maricom gradom, kao pravi policajci.

Ako imaš dobra kola, daj nam kola, oduzimam volan
hoćeš svoja kola, može, dođi, spremi novac
krv lije svakoga dana, država drhti od klana
premijer podleg’o ranama, a nama gudru čuva banka.

Zašto nisam ptičica da letim daleko
i da vidim napolju čeka li me neko
prodaj, majko, konja kočijaša
pa izvadi sina robijaša.

Beng, beng, beng, beng
ideš za Kanadu.

Ideš za Kanadu
u Južnoj Americi ja sam u hladu
u Parizu trošim devizu
kad imaš lovu, ne traže vizu.

Zato ako nisi blizu, vojnici klana grizu
mašina za mlevenje mesa, to je mnogo gadan izum
pola tone kokaina, Buenos Aries, Argentina
balkanski ratnik, Paragvaj, četvoro palo s pet kila.

Deset hiljada vojnika, otmice, ubistva
iznude, atenati, svako reket mora da plati
mi smo s politikom u sprezi, političar na vezi
probleme nam ne pravi niko, sve te perverzije rešavam slikom.

Imam bazu, kao vazu lepu, sva je od stakla
dok vam plaćamo kampanje, nas kosi sablja

 #ZaštoNisamPtičicaDaLetimDalekoIDaVidimNapoljuČekaLiMeNeko
#SrbijaZemljaNajtužnijihPriča

субота, 6. јун 2015.

Dalibor, jedan zdravo dobar Amer



Amerikanci su drugačija leteća vrsta. Na domaćim linijama nema koga nema - najviše bakica i dekica, pa tri-iks-el modela raznih boja, bosonogih tinejdžerki, momčića sa Džastin Biber frizurama, utreniranih džogerki. Svi u sandalama ili najkama. Iza mene, na pokretnim stepenicama, raščupana histerična sredovečna žena urla u telefon na potomka kojem se obraća sa "razmaženo derište", tražeći da joj kaže na kom "prokletom gejtu" je njihov let. Na ivici nervnog sloma mu kaže i da ide dodjavola gde god da se izgubio ali da se pre toga nacrta na ulazu u avion i da joj njenu kartu. Guram svoj mali kofer i mislim se, kakav sam baksuz, sedeću tačno između njih. Srećom, odoše mimo mene i Atlante.

Dok pišem mail, da ubijem poslednjih sedam minuta pred ukrcavanje tripujem da jedan baš veliki čovek govori skoro, pa ajmo reći, srpski. I očas posla se zabrinem da mi se u nekom dnu neokorteksa učinilo da mi fali postojebina. Ili išta iz nje. Oslušnem još jedared i ulovim kako se na nulu ošišani grmalj pozdravlja sa nekim "baj, bejbi" i odmahnem glavom s olakšanjem da mi se ipak učinilo.

Par minuta kasnije upakovana, sedim na svom C sedištu, uvek do prolaza. Vadim iz ranca Pavićeve Mediteranske priče, u sto petom pokušaju da ukačim makar nešto od toga što je napisao. Računam, ako u avionu punom easy-going Amera, za pet i po sati neometane koncentracije to ne uradim, nikad neću. Leteći kelneraj dvaput progura Coca Colu i vodu, prođe s aparatom za plaćanje karticama za slučaj da ima onih koji bi wi-fi i sendvič avionske izrade i nema ih nigde do sletanja.

I opet, umesto da čitam, razmišljam zgubidanski o tome kako ni jedan član letačkog osoblja nije mlađi od 50. Em nigde terora mladosti em nigde fame oko toga da je to neki osobiti posao koji mogu da rade samo partijske ćerke sa starmalim punđama i veštačkim trepavicama. Gospođa koja mi je dodala paradajz sok jer sam izrekla istorijsko ne Coca Coli na njenoj teritoriji,  imala je prste okoštale od gihta. I nit je njoj smetalo da radi, nit je meni smetalo što je ona tako izabrala. Dosetila sam se, sve bežeći od pisca, da mi i to ide na nerve u majčevini, taj 21.veku prilagođeni lapot, ta potreba da starije od 50 zaključamo u orman i ne pokazujemo strancima. Plus, sto su oni toliko siromašni da nemaju nikakav izbor, ne mogu da sve oteraju do đavola i odu u Honduras. Seljacizam prve vrste, gunđam u sebi. Uglavnom zbog toga što uveliko ne mislim isključivo o tome kako je Pacifik krasan, Nikolas divno biće, a San Francisko još jedan od gradova koji je otišao na listu onih u kojima bih mogla da živim.

I taman što sam uskočila u Pavićevu priču o Balkanu i Evropi, čujem kako me neko, s druge strane uskog prolaza pita:"Croatian?".

"Serbian", odgovaram upitno. Kad ono onaj grmalj, ipak progovara srpski i kaže: "Piše Mediteranske priče i to latinicom, pa sam mislio da si Hrvatica. Ja govorim srpski. A Rumun sam". Pitam otkud to, a on objašnjava:
- U stvari sam Srbin iz Rumunije, a Amerilkanac sam iz Los Anđelesa. Ja se tu istaknem regionalnom geografijom: "Temišvar?".
- Da, da, okolina! Moji su došli ovde '89 godine a ja sam imao sedam. I ne umem više da govorim naški baš dobro.

Ohrabrujem ga da mu odlično ide i pitam s kim priča na maternjem jeziku i inače. Kaže, sa roditeljima i to je to. "U Rumuniji sam bio tri puta, u Jugoslaviji nikad. Hteo sam jednom kod vas na more, al nisam uspeo da se organizujem. A zdravo bih želeo."

I kad je taj ćelavi, ogromni, čovek izgovorio to, na isti način kao i sve ostalo, polako i pažljivo mereći da nešto ne pogreši, meni se oteo iskreni smeh, nekako sam se raznežila. Ne zato što je nepovratno zakasnio jer više nemamo more. Već stoga što je njegov srpski bio tačan, čak i bez akcenta. Oskudan, ali manje nego što bi se to moglo očekivati. Nekako arhaičan, s tim brižljivim odnosom prema jeziku predaka ma koliko njegovo znanje bilo praktično neupotrebljivo tokom najvećeg dela života.

- A kako se zoveš? Ivana, odgovaram i pružam ruku. "Dalibor", kaže džin i vadi i drugu slušalicu iz ušiju, definitivno rešen da iskoristi nenadanu priliku da se osvrne na stari kraj, ukraj Evrope.

I priča kako je oduvek u Los Anđelesu, sve mu se tamo sviđa. Roditelji su živi i dobro, ženu je našao prilikom jednog od ta tri puta u Temišvar. Isto rumunska Srpkinja po rođenju, imaju dvoje dece i u kući je engleski jedini jezik. Voleo bi da dečake pošalje s babom i dedom u Rumuniju na duže da nauče srpski. Bilo bi dobro i da više vremena provodi s njima. Ovako, radi u Atlanti na nekom televizijskom kanalu i u El-Eju je svaki drugi vikend.

- Moja firma se bavi projektovanjem svetla, za to sam inženjer. Koliko radim toliko imam. Ako ne radim, nema novca. A novaca je uvek zdravo dobro imati.
Opet se kikoćem, pita jel štagod pogrešio. Uveravam ga da nije, i da je bolji od mnogih kojima je srpski prvi i jedini jezik 24 ure dnevno.

Pita kako je u Jugoslaviji, jel plata bar 2000 dolara mesečno. Slažem da je 500 ali da se nekako živi. I podsećam da kad se čuje sa ocem i sa majkom, da im još jednom kaže hvala što je na bezbednoj udaljenosti od otadžbine. Smeje se i kaže, znam to već.

- Kad sam pre osam godina bio u Rumuniji, odem na Cigane. Svira orkestar, a pola kafane vadi po sto evra i tura u armoniku. Tad sam sebi rekao: Dalibore, ti si siromšan čovek. I ako si mislio da nisi, zdravo si pogrešio. A i tamo plata 500 dolara. Šta misliš, hoće li kod vas skoro biti bolje?

Odgovaram, da hoće naravno, i dodajem kvarno: "Kad dođeš sledeći put možda budemo imali i more."

Kapira da se pravim duhovita, kapira i taj ton iz onog vica "idi vidi dal sam tamo". I pristaje da promenimo stranu ploče. Da batalimo priču o zemlji koje nema, iako u njoj i dalje žive neki ljudi, pa makar i u Kaliforniji. Pričamo o Americi. Sluša utiske iz mog drugog prekookenaskog pokušaja. I kako od svega što ne razumem, ne mogu da savladam taj banalni osećaj bespomoćnosti u kretanju ako si neko ko ne vozi kola ili nema vozača. Tu demokratije nema, il voziš il ne postojiš. Objašnjava da je baš radio na dokumentarcu koji je bio o vremenima kad se Henri Ford ozbiljno bacio na veliki biznis i uspeo da ubije inače razvijeni javni prevoz, kako bi stvorio sebi tržište za nove automobile. Ali da se stvari polako menjaju. Koliko brzo, naučiće, kaže, možda  iz nekog novog filma koji bude radio. Ili koliko bude diktirala neka nova korporacija. Jer tako kažu pravila igre.

Utukli smo ceo put sa zapadne obale na američki jug. Rastali se nekako okej. On neskriveno šokiran količinom i brzinom reči koje sam izgovorila, sve vreme primetno se zabavljajući činjenicom da me razume i kad me ne razume. A ja u dobitku, jer sam zaboravila, ako sam ikad i znala da stvari mogu da budu zdravo željene, zdravo pogrešne a najviše - zdravo dobre.