петак, 18. април 2014.

Pod roze kišobranom ili vežba iz asertivnosti

Prolazim maločas Nušićevom, dok kiša sipi već treći dan. Skoro je ponoć a ja zagledana u nebo kišobrana koji mi je u ruci, pokušavam sa se dosetim gde sam ga pokupila. Jer nikad ne bih kupila roze kišobran sa karnerom. Do sada.
Iz kafića u mimohodu, izlazi čovek kojem vidim samo noge. Podiže rukom moj pink zaklon i podvirujući izgovara:
- Dobroe, lepa si. Jel ti se sviđam?
Vidim dobrodržećeg dvometraša od pedesetak godina. Opasno ucirkanog. I kažem mu, smeškajući se i polako uzmičući:
- Super ste!
On kreće za mnom i sad već malo iznerviran reče:
- A ti si neka pametna, a?!
- Jesam - konstatujem mirno. A i vi ste.
- Otkud znaš?! Pita ljutito, žmirkajući, dok pali cigaretu. Uz loš pokušaj da mi zagradi prolaz.
- Pa zaključili ste to na prvi pogled, posle po jedne razmenjene rečenice - odgovaram bez drame.
- Jebote?! A lepo sam te samo pitao jel ti se sviđam?!
Ja njemu, sad već kikoćući se, poželim laku noć a on će meni:
- Idi bre u kurac, bre! I laka i tebi noć, lepa si i ne seri više - i ode svojim poslom. A ja se, evo, još uvek smejem.

Нема коментара:

Постави коментар