уторак, 28. август 2018.

Četiri ogleda na jednog Magrita

Diva

"Blago tebi, ti stalno putuješ..."
To je bilo poslednje što je čula od drugarice koja je upravo završavala noćnu smenu u bolnici. Prekinula je vezu i izašla iz zgrade. Odlučila je da na aerodrom ide autobusom. Bio je lep dan i nije previše žurila. Ulica je bila mirna, tek ozelenela. Tako rano nije se čula čak ni uobičajena jutarnja vreva. Tek što je malo odmakla, tup i snažan udarac o asfalt naterao ju je da se trgne i osvrne.

Na tlu je ležala žena obučena u belu spavaćicu, plave dugačke kose. Lice joj se nije videlo ali je svejedno znala ko je ona. Diva. Nekada davno ponela je lentu prve pratilje mis sveta. Graciozna eterična neprolazna lepota. Zvezda modnih pista. Iza svojih vrata bila je nekome žena, majka. A onda su svi od nje otišli i to nije mogla da podnese. Mislila je da od samoće nema ničeg goreg. Dok se nisu uselili demoni. Parče neba dostupno kroz prozor sedmog sprata činio joj se jedinim izlazom.
Telefon joj je još bio u ruci. Pozvala je policiju i rekla da će ih sačekati, imala je toliko vremena.

Kasnije tog popodneva, stajala je ispred slike u Muzeju Renea Magrita. Po plavom nebu razmestili su se beli vazdušasti oblaci. Lebdeće nabrane zavese i velika zelena  jabuka sa pet listova delile su nebeski prostor na unutrašnji i spoljašni, ukazivale na svet kao na pozornicu na kojoj svako od nas sanjari, sniva. Dok ju je slika uvlačila u sebe, bezglasno je izgovorila: "Zaista, blago tebi..."


Stranac

"E, moj sine, ne znam vojnika koji putuje toliko kao ti..."
Dok je stajao na aerodromu da se prijavi za let, mislio je o toj majčinoj rečenici. Obično bi mu je izgovorila u slušalicu nekoliko minuta pre početka putovanja, kada bi joj javio da upravo polazi. Nekako mu to više nije ni smetalo kao ranije. Postao je to obred, u koji ni jedno ni drugo nisu ulagali previše osećanja. Ali su ga izvodili u dobroj veri da će se završiti sve kao i obično - srećnim povratkom.

Možda je vreme za porodicu? I o tome je razmišljao, dok je gledao u redu do sebe putnika sa dve male devojčice. Bile su mu ćerke, nema sumnje. Crnpuraste, živahnih pogleda, nasmejano su čavrljali na jeziku koji nije razumeo. Ali mu je bilo jasno da su to reči pune ljubavi, dok ih je otac blagonaklono zadirkivao nameštajući mlađoj šnalicu. U trenutku kada je pomislio kako ne bi trebalo tako da zuri u njih, uhvatio je strančev pogled. Tačnije, video je kako taj pogled odlazi kroz širom otvorene oči, da se nikada ne vrati. Neznanac se srušio bez glasa. Sve što se potom dogodilo, bilo je kao u magnovenju. Deca koja plaču, aerodromska hitna služba, beli paravan kojim su svet ogradili od smrti.

Dan kasnije, na pauzi između dva sastanka, umesto na ručak otišao je u muzej. Dok je stajao ispred slike Renea Magrita, gledajući veliku zelenu jabuku koja je lebdećim nabranim zavesama, kao paravanom, bila zaklonjena od neba i paperjastih oblaka, glasno je izgovorio sam sebi... "Srećom, pa stalno putuješ..."


Otac

"Putuj, pusti ti mene..."
Nije želela da ga pusti, ni tada niti ikada. Ali tu odluku nije donosila sama. Sedela je zato pored očeve postelje, držeći u ruci činijicu sa bistrom pilećom supom kao da je to zaloga za njegov život. Ako čovek jede, on je zdrav, govorila je njena baba. Pa je svaki čas prinosila kašiku tatinim usnama sa tankom nadom da taj put možda neće slabašno odmahnuti glavom. Sve dok nije utihnuo svaki njegov pokret, sa neprirodnim prigušenim krkljanjem kojim se oglasila smrt.

Kada je otišao, znala je da, iako je tek na pragu dvadeset pete nema posebnog razloga da ne ode i ona. Da se ne vrati, jer nema kome. Mislila je o tome, dok je hiljadama kilometara daleko, a tek nekoliko dana kasnije, stajala ispred slike u Muzeju Renea Magrita. Nabrane plave zavese koje su lebdele nebom prekrivenim belim oblačićima delile su spoljašni i unutrašnji svet. Zelena jabuka spajala je oba ta sveta, obećavajući da za želje uvek ima mesta. Glasno je izgovorila sama sebi... "Zaista, putuj... Pusti sve drugo..."


Englez

"Opet putujete..."
Nije se ljutila na starog sedog gospodina, sa kačketom od tvida, kada joj se tako obratio ugledavši je sa koferom. Nekog drugog bi oterala dođavola jer zabada nos u njene stvari, ali Englez, kako su ga zvali, bio je druga priča. Njegova jedina ćerka slučajno je stradala kao devetnaestogodišnjakinja u okršaju lokalnog podzemlja. Bili su stari i kad su je dobili, pa je radost koju im je njeno rođenje donelo bila nenadana i ogromna. Isto tako, njena smrt bila je konačna presuda i njima. Žena se nekud potom odselila, a on ostao sam. Odlazio je, a da nije umeo da se vrati. Uključivao šporet, a da nikad ništa na plotnu nije stavio. Komentarisao je njena putovanja iako više nije znao ko je ona...

A onda joj je prodavac iz trafike sa ćoška rekao da je Englez umro. I ispričao kako za kovčegom nije išao niko, jer ženu nisu uspeli da nađu.

Mislila je o tome dok je stajala ispred slike u Muzeju Renea Magrita i gledala u desetine belih paperjastih oblaka koji su prekrili nebo kao leteći ćilimi na putu za neki novi i bolji svet. Kao da je čekala da se razvuku nabrane lebdeće zavese i zaklone pozornicu, ostavljajći joj nadohvat sočnu zelenu jabuku. Glasno je izgovorila sama sebi: "Vreme je,ipak, da se zaustaviš negde..."

Нема коментара:

Постави коментар